Emisija koja je formirala ukuse

U gotovo stoljetnom emitiranju Radija Zagreb (danas Hrvatskoga radija) izdvajaju se emisije duga trajanja. Jedna od takvih, ujedno najstarija, ove godine puni šezdeset godina. To je emisija Po vašem izboru.

Dana 15. prosinca 1958. u 12 sati i 10 minuta Radio Zagreb je u shemi 58/59 objavio prvu emisiju Po vašem izboru započetu glazbenim znakom (špicom) kojom ta ista, ali sadržajno izmijenjena emisija počinje i danas, tonski malo dotjeranom, umjetno stereofoniranim zapisom s koncerta u Ohiju (prije 75 godina) svirke orkestra američkog trombonista Tommyja Dorseyja, skladbe Jimmyja McHugha (iz 1930) On The Sunny Side of The Street – Na sunčanoj strani ulice. Snimku prvih dviju minuta svirke (bez kasnijeg pjevanja ženskog trija) izabrao je za špicu Krešo Oblak, jedan od naših tada najpoznatijih pijanista i aranžera popularne glazbe. Špica stilski pripada vremenu koje prethodi početku jedne od najstarijih glazbenih emisija Radija Zagreb, a glazbenim, zvučnim odlikama postala znakom raspoznavanja podnevnoga radijskog vremena.

Neprekidno emitiranje desetljećima najbolji je dokaz radijskog kontinuiteta i postojane kvalitete u zadaći formiranja ukusa mladih ljudi.

Zapala me časna dužnost da se u Vijencu, gdje surađujem, osvrnem na jubilej emisije (na Hrvatskom radiju toga se nisu ni prisjetili, a nisam ih želio podsjećati, jer su se tog jubileja, opet mojom inicijativom, posljednji put sjetili prije petnaest godina, kada smo u prosincu 2004. imali pet emisija, snimke koje sam očito jedino ja sačuvao i sada neke zapise iz njih koristim za ovaj napis). To su sjećanja na desetljeća trajanja emisije i u ime onih koji su u njoj sudjelovali i stvarali je, kao i onih koji više nisu među nama.

Sjećanja prvog urednika

Kako je i pod kojim uvjetima emisija nastala najbolje će biti sjećanje prvog urednika Branka Polića, tada urednika muzičko-govorne redakcije.

„Ja sam jednoga dana dobio zadatak da formiramo posebnu emisiju i dobio sam za nju tri vanjska suradnika koji će raditi na emisiji Po vašem izboru, a osim toga i artikulirati tekstove za emisiju Po željama slušatelja. Već tada postojala je podnevna emisija u kojoj su se ispunjavale želje slušatelja, ali i objavljivale reklamne poruke, i iz toga je proizašla emisija Po vašem izboru“, prisjeća se Polić i dodaje: „Mene su 1957, u redakciji je još bio Slavko Goldstein, tražili da uz neke reklame sastavimo emisiju ozbiljne glazbe. Ja sam odmah pitao – dobro, ali kako će to izgledati? Recimo, uz kremu Nivea, ja ću reći: Arijadna na Naxosu iz opere Richarda Straussa na sunčanom otoku upotrebljavala je kremu Nivea! ili Don Juan je imao tolike uspjehe kod žena jer je upotrebljavao losion Pitralon poslije brijanja. Dokazao sam im tim emisijama koje sam radio da to ipak nema smisla. Ali kako su sve emisije manje-više dobro prihvaćene, tako je čak i išlo neko vrijeme.“

Mladim i drugim neupućenim čitateljima valjalo bi prije nastavka reći nešto i o emisiji Po željama slušatelja Radija Zagreb, tada jedinoj radiostanici u Hrvatskoj. Glazbena bi redakcija pripremila program popularnih pjesama, najmanje dvostruko više nego ih ima u emisiji, a slušatelji bi dolazili u reklamni odjel (danas marketing), izabrali bi pjesmu koje bi izvedbu uz prigodnu poruku, čestitku za rođendan, godišnjicu braka ili slično platili, i tako bi njihova želja s porukom bila izvedena. Kada slušatelj nije znao naslov pjesme koju želi, osoba koja je prodavala te želje na blagajni bi je radi prepoznavanja otfućkala! Mi smo željeli da se u tim emisijama, jer bila je to jesen 1958, kada je održan prvi festival u Opatiji, propagiraju i naše melodije, koje su nailazile na zanimanje. Poslije je napravljen napredak, pa u novopokrenutoj emisiji Po vašem izboru željene se pjesme nisu naplaćivale, a mladi ljudi mogli su čuti pjesme koje su voljeli.

Nakon odlaska prva tri suradnika Branka Polića došli su novi. Bili su to Drago Britvić, Slobodan Šelebaj i Nela Barešić. Britvić je pored dobrih ideja o rubrikama emisije (Abecedarij, Razglednice s ljetovanja…) ostvario svoju najvredniju ideju – formiranje redakcijskog kolegija slušatelja putem nagradnog natječaja. U emisiji bi postavio pitanje, a svi pošiljatelji točnih odgovora izvlačenjem jednog sretnika mjesečno postajali bi članovi tog kolegija. Nagrada je bila da dobitnici mogu pripremati emisiju Po vašem izboru. Tako je u studenom 1961. izvučeno i moje ime pa sam nakon Maje Sabolić i Ljiljane Gajski te Dore Wickerhauser, kojih se najprije prisjećam, i ja postao član tog kolegija i 21. prosinca 1961. kao gimnazijalac prvi put se morao javiti uredniku Dragi Britviću. Mladi su dobili emisiju primjerenu njihovoj dobi i ukusu, a slušali su je i stariji, pa je to postala jedna od najpopularnijih emisija ne samo u hrvatskim okvirima nego i u Austriji i Italiji.

Nabavom novih ploča posebno se bavio tadašnji student medicine, a poslije profesor na Medicinskom fakultetu, Izet Aganović. Ljiljanu Gajski pamtim i po tome što je od prijatelja dobila paket s pločama na kojima smo čuli kubanske izvođače snimljene prije Castra pa smo upoznali izvornu kubansku glazbu.

Redakcijski kolegij slušatelja okupljao je mlade ljude koji su radili volonterski. Sastajali smo se dva puta tjedno, radili vrlo ozbiljno – Britviću objašnjavali i argumentirali zašto i kako biramo pjesme i slažemo emisije. Vodilo se računa o raznovrsnosti, nikako cijela emisija nije smjela biti angloamerička nego, moralo je biti francuskih i talijanskih pjesama, čak i njemačkih, čijih snimaka u to doba i nije bilo. Usto je u emisijama moralo biti i naših pjesama s namjerom da budu rado slušane.

Kako se posebno bavila talijanskim pjesmama, Maja Sabolić prisjeća se festivala Sanremo, koji je radio izravno prenosio, pjesme su se pažljivo slušale, a cijele su se noći pisali aranžmani, prepjevi na hrvatski jezik – pa bismo čim bi festival završio imali hrvatske prepjeve novih hitova.

Emisija Po vašem izboru traje do današnjih dana – šest desetljeća. Mnogi od nas koji smo je radili u početku nismo najsretniji jer ona danas više nije ono što je bila. Čak su se, prema svjedočenjima, i neki istaknuti glazbenici formirali tom emisijom – pa zašto je takvu ne bismo imali i dalje?

Osobno sam najdulje (1964–1980) uređivao i vodio emisiju, a valjalo je svakodnevno moći i znati popuniti pedeset minuta, uvijek u dogovoru s Britvićem i kasnijim urednikom Franom Potočnjakom, koji su bili mišljenja da slušateljima treba sugerirati i naći najbolji način izbora pjesama. Nismo ni bili svjesni da smo bili sudionici stvaranja nove supkulture, velikih glazbenih događaja, početaka naše pop- i rock-kulture. Bili smo entuzijasti, radili smo s oduševljenjem, a tu i je fenomen radija, pjesma se mogla čuti samo u trenutku emitiranja, jer je i radio tada bio stvar trenutka, vremena dok emisija traje.

Dražen Vrdoljak, jedan od urednika i voditelja, došao je u emisiju potkraj 70-ih, u dvadesetoj godini emitiranja. „Kada sam bio samo slušatelj emisije“, govorio je Vrdoljak, „ona se svaki dan u 12 i 12 nije smjela propustiti. Da se razumijemo, sredinom 60-ih godina nismo za slušanje pop-glazbe imali nikakva drugog izvora. Jedan sam od sretnika koji je u njezinim počecima bio slušatelj, a poslije i njezin kreator. To se baš nije događalo svakomu. Bavio sam se emisijom do 1985, u izuzetnom razdoblju za hrvatsku, jugoslavensku i svjetsku glazbenu scenu. Bilo je to doba novog vala, a takvo se vrijeme, doba prijelomnih događaja i silne produkcije – nikada više nije ponovilo.“

Postavili smo tada na Radiju Zagreb neke standarde, gradili ih malo-pomalo, standarde koje je u svakodnevnoj emisiji trebalo održavati. „Mi, urednici i voditelji“, nastavio je Vrdoljak, „čak smo i zamijenili uloge, od ispunjavanja želja slušatelja sve smo više željeli predstavljati nove materijale te poticali slušateljstvo da nam odgovore svojim promišljanjima i prijedlozima.“

Bezvremena emisija

Bilo je to potkraj 70-ih i početkom 80-ih godina – još je Radio Zagreb bio zakon. To je danas praktički nezamislivo. Način komuniciranja sa slušateljima, danas doista zastario, putem pisama, tada je bio jedino moguć. Radijske slobode osvajale su se postupno u programiranju pop-glazbe, a ovisile su u mnogim slučajevima o instinktu, osobnosti voditelja. Nismo se igrali DJ-a u to doba, pa smo to pokušavali nadoknaditi kakvoćom i programiranjem strane, ali sve više i domaće pop- i rock-produkcije, a ljudi su bili gladni takve glazbe!

Teško je danas i objasniti kakvo je uzbuđenje bilo svirati veliki hit Drage Mlinarca Osmijeh. Potkraj 1977. ili 1978. pustili smo u program prvi singl Prljavog kazališta Televizori, pa su za nekoliko dana počele stizati dopisnice (s tom željom), a detektirali smo da su sve bile iz Zagreba, iz Dubrave. Prljavci su ih sami slali. Bilo je to smiješno, ali bio je i prvi signal da će oni kratko trajati kao pobunjenici te da će dospjeti u srednji tok glazbene scene, što je njihova karijera vrlo brzo i pokazala.

Emisija Po vašem izboru postala je brend, zaštitni znak radija, i koliko god ona bude trajala (Dražen Vrdoljak to je rekao o 45. obljetnici) ona će svaku generaciju podsjećati na vrijeme dok su se slušatelji bavili glazbom i s njom se mogli poistovjetiti.

Koliko god emisija bude postojala, što god se događalo u njezinim mijenama, ona se zajedno s Dorseyjevom špicom, i samom odavno out of date, pretvara u novu kvalitetu – postaje bezvremena.

Kada danas razgovaram s ljudima mlađe generacije, govore mi što su oni dobili slušanjem te emisije. Nas je pak poticala znatiželja i izazov da ljudima ponudimo ono neuobičajeno, izvan srednje struje, bez obzira hoće li im se to svidjeti ili ne.